Što nam sve treba da bi mogli pisati?

[misty]

Netko je jednom rekao "U svakom romanu je 20% talenta i 80% napornog rada.." i to je točno!
Poznajem ljude koji znaju zanimljivo pričati, imaju i dosta mašte, ali se nikada ne bi usudili napisati nešto ozbiljno i zahtijevno kao što je roman. Uglavnom im nedostaje samopouzdanje, a ako i počnu, obično odustanu jer pisanje romana ima neke zakonitosti koje ipak treba naučiti.
Mislim da svatko treba jednom osjetiti čaroliju koju osjeća pisac dok izmišlja nove svjetove. U takvim svjetovima, pisac se osjeća kao mali Bog. Oživljava koga želi, "briše" svakoga tko mu smeta, poput vile u bajci poklanja svakome osobine koje želi, ma to treba osjetiti!
Piscima koji tek počinju pisati, potreban je poticaj, a da bi ga dobili trebaju, ono što pišu, napisati dobro.
Priče koje pišemo ovdje svakome mogu olakšati početak. Mislim da je ovo zapravo posebna forma romana, koja također ima svoje zakonitosti. Prvo pravilo je, uvijek, uživjeti se u radnju koja se odvijala do tada, a onda dopustiti svojoj mašti da razvije nastavak priče. U svakom nastavku treba postojati neka smjernica za onoga koji će nastaviti..to je sve!
A da naše priče ne spadnu na dva pisca, na ovom topicu možemo učiti, pitati, savjetovati se, kako osmisliti neku radnju, dijaloge i sve što nam je potrebno da naša kreativnost dođe do izražaja.
Možete početi i s kratkim nastavcima, par rečenica je bolje nego ništa!
Dakle želite li učiti i što vam je najveći problem kod pisanja?
_________________

Time is something you can never get back

[debie]

htjela bi učiti pisati ... jaaaako... vidim da ovdje imamo i dobre učitelje, ali meni nedostaje vrijeme tišine i mira...

[misty]

[misty]

Bila sam još maloljetna, mislim, kad sam smislila jednu priču koju nisam nikada napisala.
Sjetila sam je se puno puta u životu, i uvijek sam se pitala zašto mi je takav scenarij prvi pao na pamet, i to u vrijeme kad o životu nisam znala ništa, a i oko sudbine sam još dvojila..
Pitala sam se još svašta, baš radi te zamišljene priče. A i danas se pitam jesam li je ipak trebala napisati? Da sam je napisala tada, možda je ne bih trebala toliko puta proživjeti.
Možda je ipak trebalo čekati pravo vrijeme i pravu priliku, a ovo naše učenje je možda baš ta prava prilika, iz nekoliko razloga.
Prvi razlog ima veze s nekom vrstom (možda) praznovjerja, odnosno vjerujem da ono što pišemo ne moramo i živjeti.
Drugi je praktičniji, na ovoj priči lako se uče te zakonitosti pisanja.
Ali krenimo po redu.
Prvo treba zamisliti scenarij za priču, pa ću to u idućem topicu iznijeti, vrlo sažeto.
U samom scenariju potrebno je izdvojiti likove. Svaku priču, obično "nosi" svega nekoliko likova. Svaki od tih likova ima karakterne osobine, koje će vješti pisac istaknuti kroz radnju priče, kroz dijaloge u priči ili (ovaj treći način ja najčešće koristim i zapravo takav način pokazuje najbolje baš moj stil pisanja) kroz introspekciju, odnosno razmišljanje o životu ili situaciji u kojoj se nalazi lik kojeg opisujem.
Svatko će lako prepričati priču, to je nešto što radimo stalno, cijeli život, ali u priči ili u romanu, likovi žive radnju, ne prepričavaju je. Kad to usvojimo možemo početi pisati.
Razvoj radnje u priči obično nije dug, priča to niti ne dopušta, ali kao i u romanu, u prvom dijelu, potrebno je razraditi zaplet. Kada zaplet dođe do vrhunca, prelazimo na rasplet. Kraj priče trebao bi biti naravoučenje za onoga koji čita, priča bez pouke nema svrhu, ma koliko zanimljiva bila.
Ovo je, otprilike, sve što pisac treba znati.
S malo mašte i dovoljno pismenosti, svatko može napisati priču!
Roman je nešto malo zahtijevniji oblik, zato počnimo najprije s pričom.
_________________

Time is something you can never get back

[misty]

Sažetak priče

Radnja priče se događa u dva vlaka. Prvi vozi iz Zagreba u Split, drugi iz Splita u Zagreb. U prvom vlaku je mladić koji se vraća kući sa studija, i u kupeu sa svojim suputnicima "ubija" vrijeme pričajući o sebi, svojim očekivanjima od života, o djevojci kakvu bi volio sresti i s kakvom bi želio podijeliti život. U toj priči opisuje upravo djevojku koja putuje iz Splita u Zagreb i koja krati vijeme putovanja pričajući sa svojim suputnicima u kupeu o svojim očekivanjima od studija, od života, o tome kakav bi trebao biti mladić iz njenih snova, opisujući u tančine baš mladića iz prvog vlaka..
Vlakovi se susreću u Kninu, i tu stoje 15 minuta. Pogledi im se sretnu kroz prozore kupea i dogodi im se ta iskra prepoznavanja i ljubavi!
Vrhunac raspleta je njihovo razmišljanje u tom trenutku. Sići s vlaka ili ne, otići po novine na kiosk, dati priliku onom drugom da izabere susret ili ne, a u tom smišljanju vlakovi krenu, svaki u drugom pravcu, naravno.
Prilika da upoznaju idealnog partnera trajala je 15 minuta i nije se više ponovila.
Naravoučenje iz ove priče je prilično jasno, sudbina namjesti priliku, ti si taj koji je možeš iskoristiti..ili ne, a naslov priče je logičan:

15 minuta

Priča završava kretanjem vlakova, a činjenica da im je idealan partner bio na "dohvat ruke", odnosno pogleda, a da to nisu iskoristili, učinila je od njih ljude prosječnih života, nezadovoljnih svim onim što je život iza toga donio..
Da vidimo sada, tko bi želio sa mnom pisati ovu priču?
_________________

Time is something you can never get back

[Sarah]

Meni se jako puno ideja vrti po glavi, ali ja to jednostavno ne znam posložiti u normalan tekst....i tu je moj problem.

[misty]

[misty]

Nitko ništa ne piše, ne pita :(
Probajmo ovako, umjesto na papiriću, opišite kratko suputnike iz kupea.
Počnimo sa ženom koja sjedi preko puta.

Evo moga "papirića".
"Na ovakvoj osobi lako je odmoriti pogled. Malena, okruglasta, osmijeh joj nije silazio s lica. I baš dok sam razmišljala kako će iz šarene platnene torbe izvaditi neki sendvič, ona je izvukla nešto zamotano u čistu kuhinjsku krpu. Gruda svježeg, mirišljavog, mladog sira. Skoro pobožno ga je razlomila u male komadiće nudeći svima da ga probaju. Ova žena zna uživati u životu, pomislila sam dok mi se grudica sira topila u ustima.."

Zbilja nije teško, pokušajte ovako dodati opise barem još dvojice suputnika.


_________________

Time is something you can never get back

[tiny]

"Sjedila je nasuprot mene, kratko ošišane plave kose, izbjeljene hidrogenom...nije mi se svidjelo, općenito ne volim umjetno na osobama.
Jaka šminka i previše kiča na sebi, ogromi kolutovi kao naušnice, ogrlica sa upadljivim neobičnim privjeskom na lančiću o crne kože.
Pomislila sam, uh, tko sve hoda ovim svijetom.

Zazvonio joj je mobitel, javila se. Priznajem, prisluškivala sam: "Da zlato, evo mama još malo pa stiže, jedva čekam da te vidim i zagrlim. Pusa djevojčice moja, vidimo se."

Ta nježnost u njenu glasu raznježila me, i opet sam samu sebe uštipnula, kako sam zaboravila da izgled ne govori sve o svakome.
Iako mi se nije sviđala, kažem, ne volim umjetno na živim bićima, a ona je bila sva, nekako.....umjetna, sve osim onog razgovora sa valjda svojim djetetom.
Pomislila sam, bar ima iskreno živo srce, bar ono nije umjetno.
Ono što ne vidimo može biti suprotnost od onoga što se vidi...."

Eto misty, od prve, u jednom dahu, kako je nailazilo.... :?
_________________
...ispružila bih ruke suncu, nasmijana lica, i postala ponovno...ptica...

[misty]

Bravo tiny! Vidiš da nije teško :D
Nekoliko takvih i razgovor među različitima može biti zanimljiv
_________________

Time is something you can never get back

[misty]

a svi junaci...stali :(
_________________

Time is something you can never get back